LOVE
Never say you love me,
If you don't really care.
Never talk about feeling
If they aren't really there.
Never hold my hand, If
you are going to brake my heart.
Never say you are going to,
If you don't plan to start.
Never look into my eyes,
If all you do is lie.
Never say hello, If you
really mean good bye.
If you really mean forever,
then say you will try.
Never say forever,
'cause forever makes me cry


tuznaisama.blog.hr


(bez naslova)
Pusti,pusti da te ljubim
Pusti,pusti da te gledam
većse svuda vatre pale
ne žuri,polako se budi
moj si i kad snivaš
Pusti,pusti da te ljubim
Pusti,pusti da te gledam

malinaa.blog.hr



* "Iskustvo kao da nas uvjerava kako samo budale imaju povjerenja, da samo budale vjeruju i prihvaćaju sve. Ako je to istina, onda je ljubav najbudalastija: ne temelji li se na povjerenju, vjeri i prihvaćanju, onda nije ljubav."
-->LEO BUSCAGLIA

* "Ljubav ne gleda očima, već dušom. Zato je krilati Amor na slikama slijep."
-->WILLIAM SHAKESPEARE

* "Romantična ljubav se dogodi; ona se ne postiže naporom-ona vas sama pohodi. Opsjednuti ste voljenom osobom i ne možete misliti ni na što drugo. Gubite volju za neovisnošću i želite se stopiti s drugim i biti dio njega."
-->MARGARET HORTON

* "Ono najbolje i najljepše ne može se vidjeti, pa čak ni dotaknuti. To se mora osjetiti srcem."
-->HELEN KELLER

* "Ljubav ne pokreće svijet. Ljubav je ono što daje smisao njegovoj vrtnji."
-->FRANKLIN P. JONES

* "Čarolija prve ljubavi u tome je što ne znamo da će joj doći kraj."
-->BENJAMIN DISRAELI

* "Voljeti znači smjestiti svoju sreću u sreću drugog bića."
-->G. W. VON LEIBNITZ

* "Život nas je naučio da ljubav ne znači međusobno se gledati, već gledati zajedno u istom smjeru."
-->ANTOINE DE SAINT-EXUPERY

* "Ljubav nije ništa drugo nego otkrivanje sebe u drugima i užitak u tom prepoznavanju."
--> ALEXANDER SMITH

* "Ljubav je život. Ako propustite ljubav, propustili ste život."
-->LEO BUSCAGLIA

* "Ljubav je spontana i žudi za izrazom u radosti, ljepoti, istini, pa i suzama. Ljubav živi u trenutku; ne gubi se u prošlosti i ne teži prema sutrašnjici. Ljubav je SADA!"
-->LEO BUSCAGLIA

* "Ljubav je nagrada za ljubav."
-->JOHN DRYDEN

* "Najbolji dio života dobra čovjeka jesu ona bezimena, nezapamćena djela dobrote i ljubavi."
-->WILLIAM WORDSWORTH

* "Bili ste zaljubljeni, znate kako je to. To je osjećaj ushita, ne samo osobom koju volite, nego svim ljudima, samim sobom, životom. Odjednom svugdje vidite ljepotu i uzbuđenje. Ne bojite se izraziti svoju ljubav strastveno, nježno, rječima i tišinom. Osjećate se jakima, velikodušnima i u potpunosti živima."
-->GEORGE WEINBERG

* "Jedna riječ oslobađa nas životnih boli i tegoba: ta riječ je LJUBAV."
-->SOFOKLO

* "Ljubav su uvijek raširene ruke. Raširenih ruku dopustate ljubavi da dolazi i odlazi kako želi, slobodno, jer bi ona to ionako činila. Ako pokušate zarobiti ljubav, shvatit ćete da držite samo sebe."
-->LEO BUSCAGLIA

* "Ljubav dvaju bića može značiti samo to da se dvije samoće približe, prepoznaju se te štite i tješe jedna drugu."
-->HAN SUYIN

* "Ljubav je bolest u kojoj je ozdravljenje gubitak."
-->PAM BROWN

* "Ljudi čine pogreške-takav je život. No voljeti nikad nije pogrešno."
-->ROMAIN ROLLAND

* "Ako pokušate razumno razmišljati o ljubavi, izgubit ćete razum."
-->Francuska poslovica

* "Ljubav je ponajprije darivanje sebe."
-->JEAN ANOUILH

* "Mladost traje časak, ljepota je cvijet, al' ljubav je dragulj što osvaja svijet."
-->MOIRA O'NEILL

* "Spoznala sam da se ne moram brinuti zbog ljubavi, već punim srcem pozdraviti njezin dolazak."
-->ALICE WALKER

* "Srce ima svoj vlastiti život o kojem razum ne zna ništa."
-->BLAISE PASCAL


kissandgoodbye.blog.hr

...too lost in...

02.05.2009., subota

Prošlost koja nije završena...kako je nazvati? by: too lost in...

Eh evo i mene, da stavim svoja neka razmišljanja na papir možda mi to pomogne jednog dana...
On se i dalje javlja i dalje je tu, ponekad malo više ponekad malo manje, ali opet mi unosi nemir.Pustila ga jesam , ali odrekla? Nisam, nit iskreno doista vjerujem da ikad budem... I opet sam u kušnji...
Nisam nostalgična, nastojim zaboraviti sve da je ikad postojao i ne dopuštam si više ni razmišljanje o njemu. Do nekog njegovog poteza, koji u meni ostavi neki trag i uvijek ista pitanja...pitanja na koje nema odgovara ili ih ja ne uspjevam naći, ne znam ni sama više. Znam samo da polako gubim nadu u normalan život, da shvaćam kako vodim uzaludnu bitku. I kako stojim uvijek na istom mjestu samo sa manje snage. Stvarno sam borim za imat prosječan život, što bi ljudi rekli dosadan a došlo je do toga, da poželim imat amneziju. Što je od mene napravio...lažem šta sam ja od sama sebe napravila...da pronalazim ego u suznim očima dečki koji su na mjestu koji su sigurno dobri ali koji naprosto nisu uspjeli zauzeti ovu tvrđavu. Svi mi kažu da će mi se to vratiti, ali ja mislim da sam do sada osvojila popriličan bonus. I stvarno sam optimistčna i čekam da mi netko opet na neki način pripada i da ja njemu pripadam bez ostatkam, bez uvjeta bez ali bez one sumnjičavosti.. Dobro sam rekla, vrlo optimistična bez ikakve doze realnosti...možda je samo prokletstvo znati šta možeš i imati moć da vidiš kristalno jasno kako to što imaš sad je jedno veliko NIŠTA! Dakle, bolje je ne znati i biti slijep i glup nego širom otvoriti oči i stavit ruku na srce i podvući crtu. Jel kad ju na kraju podvučeš, shvatiš koliko traćenja vremena, riječi i koliko uzaludnih borbi da bi dokazao sam sebi što ne možeš jer duboko u sebi znaš da se uvjeravaš u nešto što nije a znao si to od samog početka. Koja poražavajuća činjenica!
Činjenica: u trenutku kad počnete razmišljati, znajte da ste već otvorili oči...
Jednom davno sam dobila pametan savjet, kojeg se i sama teško držim ali nastojim...
Ne pitaj pitanje na koji ne želiš odgovor!
Mene je znatiželja ubila, više puta...i da sklona sam iskušavanju zadnjih granica i da! riskiram da sve izgubim ali vodim se intuicijom, i dosad me nije iznevjerila.
I naučila sam da čim nešto moramo grčevito držat da bi bilo naše, to nam u biti ne pripada.
Ono što pustimo i riskiramo da nam se nikad ne vrati, pokaže koliko je nešto doista naše i da li nam pripada. I doista je tako. A on je meni pokazao. Pokazao je da meni doista pripada, a sad je vrijeme da to kaže...i pokaže da želi. Ili da me pusti jer nije smogao dovoljno snage...Ja sam samu sebe iznenadila, kad mi je bilo najteže pustila sam ga a nisam htjela ali sam znala da je to jedini način da vidim koliko je Njemu stalo doista. Da ću vjerovat svojim očima, a ne rječima... Uvijek sam vjerovala suzama u očima nego izgovorenim rječima. Jedan pogled znači doista 1000 riječi.
I doista je tako. I čak kad mi je rekao zadnjih par puta , da misli na mene, da je još uvijek slab na mene da me nije ni nikad neće zaboravit sve je to bilo samo kao lijepi dodatak. Istina je tu, samo je pitanje hoće li imat dovoljno hrabrosti prihvatit istinu i htjet promjeniti ili neće...
On je duboko u meni još uvijek nezavršena priča tj priča bez završetka. A nikome to neću priznati, jer bi to samo značila da sam se predala da se i dalje uzaludno borim, a to je ipak mrvicu pametnije od uzaludne borbe...
Prošlost koja nije završena...kako je nazvati? Ili samo shvatiti da nema naziva da nije prošlost i da nije nikada ni bio...i kad je on u pitanju da prošlost je u biti sadašnjost sa nadom u bolju dudućnost...

- 21:28 - Komentari (1) - Isprintaj - #

16.03.2009., ponedjeljak

Koža pamti...(By Srce na pauzi)

...učinila sam to. spavala sam s Tomom...bila je to noć prepuna strasti i emocija i nije mi žao...jedina stvar koju žalim je ta da nisam riješila svoju situaciju u vezi..i on se jednostavno povukao...zamjeram li mu? ne znam..je li ovo bio samo one night stand? isto ne znam...ali nadam se da će se sve s vremenom pokazati. Nakon te noći čuli smo se nekoliko puta, šturo, razgovor nam nije bio ništa posebno, hladan, dalek...ni traga onoj bliskosti koju smo toliko dugo gradili da bi se samo u jednoj noći sve srušilo...možda je tako moralo biti...možda on ništa prema meni ne osjeća, možda sam mu bila samo hir....možda..možda...ma je li to uopće i bitno? Bitno je samo da sam shvatila da u svojoj vezi ipak nemam sve i da opet nažalost nije to to, koliko god mi šutjeli o tome...stalo mi je do njega, ali nisam zaljubljena onako ludo kako bi trebala biti nakon samo 3 mjeseca veze...kada zbrojim sve, suma sumarum glasi, ja uopće ni ne znam što je ljubav....Istina je da sam nagla i da brzo dajem cijelu sebe u neki odnos...a ne bih trebala...s Tomom sam osjetila posebnu bliskost, mislila sam da će seks samo to produbiti, ne uništiti...pogriješila sam , pogriješili smo oboje...sada ni on ni ja nemamo snage dignuti slušalicu, na msn-u sam ga blokirala, a broj iz mobitela obrisala da ne bih došla u napast javiti mu se...a nema ni njega online već danima...neka vrijeme pokaže svoje...neću nikoga moliti za mrvu ljubavi i nježnosti, očito je da njemu do mene nije stalo, čim se već danima ne javlja..dala sam mu neko vrijeme da se sabere i razmisli, međutim, dani prolaze a od njega ni traga ni glasa...ne znam više što da mislim, kao što rekoh, vrijeme će biti prijeki sud ovome slučaju...


- 22:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

05.03.2009., četvrtak

Malo od Srca...

..I tako...Srce živi...punim plućima, nije više na pauzi...u vezi je, zauzeto...sretno? more-less...
Zaljubila sam se brzinski u dinamičnu osobu, osobu koja je po svemu bila slična meni, ali kada smo krenuli u vezu shvatila sam da sam se ja zaljubila....a on..zaljubljen u fizički dio mene, točnije u moju seksualnu prirodu...i što više vrijeme prolazi, to mi je jasnije da nije lud za mojom osobnošću, već naprosto....da...za onim za čime većina muškaraca ludi...
Ali volim ga..sretna sam kad je uz mene, mada nije u istom gradu, ali šlepamo nekako. Viđamo se dosta često obzirom na daljinu...no, ima jedna mala caka..ona se zove Tom...moj ajmo reći frend, netko s kim se vidim jednom tjedno na cugi, pričamo o svemu ali on je netko s kim se bojim zbližiti...savršeni dečko po svim kriterijima...izgled, pamet, popularnost, novac..he's got it all...nekad mi se čini da je nemoguće da takva osoba postoji...ali prati ga malo loš glas, mada po svemu mi se uopće ne čini da je takav, upravo suprotno...koristi svaku priliku da se čujemo...zna da sam zauzeta...rijetko pričamo o mojoj vezi ali ponekad me pita jesam li sretna, kako mi je s njim...od više osoba sam čula da je dvoličan, ženskar,idi mi dođi mi tip i da s nikim ne postiže baš neku pretjeranu bliskost..po čemu sam onda ja iznimka? Zašto upali msn kad je na poslu i upali kameru da ga gledam kako radi, popunjava bezveze neke papire...ima li to veze sa ženskarenjem, je li me ikad pokušao dobiti u krevet? Nije..jesmo li ikad išta imali? Nismo...jesmo li prijatelji? jesmo...bliski smo...bliža sam s njim nego sa dečkom. Svaki dan mi se javi, makar samo da me izvijesti gdje je i što radi...kad smo na cugi ne skida onaj blaženo tupavi osmijeh s lica, kad svatko ulazi u svoj auto, on ostane i gleda me dok odlazim, smiješeći se...sladak je...uhvatila sam se kako blejim kao klinka u njegove slike i topim se u pogledu na plavo zelene oči...divne su...kao more...jednom su me takve koštale svega....no ne želim više provesti ni dana pušući na hladno..nisam više takva, oslobodila sam se okova prošlosti..konačno...sada me još stežu samo okovi na daljinu, no nisu to teški okovi, rado ih podnosim, samo kada bi se situacija mogla popraviti, da on shvati da želim nježnost, da bude onaj u kog sam se zaljubila, da ponekad kaže ili napiše nešto lijepo, da me nježno zagrli, pokaže da mu značim...nedostaje mi to..A samo dobijem neke polovične odgovore u stilu da on nije romantičan i da ne mogu od njega očekivati ne znam ni ja što. Je li njegova hladnoća razlog da pribjegavam Tomu? Ne znam, ali očekivala sam više od ljubavi. Možda sam staromodna, ali volim romantiku, volim izjave ljubavi, lijepe geste, iskazivanje osjećaja....kad bi njemu netko rekao da mi napiše pjesmu, mislim da bi se samo nasmijao...i da bi mu bilo lakše raditi kakav fizički posao nego meni napisati pjesmu...a da li bi to trebalo biti teško nekome tko navodno voli?....ne znam...i onda opet pomislim na Toma...kako bi se on ponio u takvoj situaciji...i već vidim pjesme, zagrljaje, latice ruža na krevetu, večere uz svijeće...vidim romantiku, vidim osjećaje u njegovim očima..a ne smijem.....


by Srce na pauzi

- 22:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.01.2009., nedjelja

Ako nisam rješenje problema onda sam problem...

I dok sam ja tako danima razbijala glavu o Njemu, što napraviti što doista želim od njega pokušavajući naći se u svemu ovome i krenuti dalje. Želja da krenem dalje a s druge strane želja da budem s Njim ( iako pod puno drugačijim uvjetima nego sad što jesu). Svjesna sam svega, realna sam i voljela bih misliti realistično gledam na situaciju i ne želim ovako dalje. Ne želim ga pod svaku cijenu. Znam za što je spreman, svjesna sam njegovog punog potencijala ( to je ionako pokazao ), želim sve ili ništa. Neću polovično... Zaslužila sam , koliko god ovo bahato i egocentrično zazvučalo, da zaslužila sam! Zaslužila sam sve, ako nije spreman nakon što ovaj svoj dio tereta odradi ( jer barem je on tako predstavljao vojsku kao teret kao problem koji mora riješiti ) ako i dalje nije spreman ja ne želim ni prijateljstvo od njega. Neću se zavaravati, da mu mogu bit frendica jer ne mogu.
Sad opet koliko i njemu i sebi dajem vrijeme, mislim ako do sad nismo uspjeli pobjeć jedan od drugoga (nije li to i najbolji pokazatelj osjećaja i njihove jačine i sigurnosti) mislim da se ni sad neće ništa toliko drastično promijeniti? Sad je odluka na njemu i tu ću odluku ispoštovati. No međutim ako ta odluka bude da želi prijateljstvo žalim slučaj dečko ja to ne mogu i tada ću se maknut od Njega, jer naprosto nema smisla. Ne želim suludo trošit vrijeme više na osobu koja ne može uzet stvar u ruke i reći jasno i glasno što želi. Ja njega želim kao osobu uz koju želim gradit svoj život, kao osobu uz koju se želim svako jutro buditi , ja ne želim slabića. Ne želim nesigurnu osobu, želim osobu koja se zna lavovski boriti za ono što joj je bitno ( kako je on govorio da sam mu ja najbitnija osoba na svijetu pa vrijemen je da to i NAPOKON POKAŽE). Ne tražim više razloge zašto su se neke stvari dogodile, jer sam i sama svjesna svojih velikih pogrešaka i djetinjastih igrica. Ne želim ih više igrat. Dosadile su mi. Nikad nisam ni bila luda za tim igricama. Dečko HOĆEŠ ili NEĆEŠ...vrlo jednostavno a odgovor poput ne znam...ne dolazi u opciju. Odnosno shvatit ću kao jedno veliko NE! Eto, takav nekakv zaključak, mislim da je realan. Sad mi treba strpljenja još više nego inače valjda ću ga i imat. Kažu da je strpljenje vrlina ( patience is virtue ) sad je pitanje imam li ja dovoljno snage u sebi da neposustanem kao prije...

I dok su mi misli kolale tako o Njemu, tu i tamo mi je onaj savršeni Frend malo malo prohujao mislima. I razmišljala sam si o svemu sa njim, šta se dogodilo i kako opet nema nikakvog pomaka od onog zagrljaja. I ostavio kao i obično mene u milijun misli, šta se dogodilo. Zašto se tako otkrije i onda pobjegne... I digne mi time živac i naljutim se na njega jer u meni napravi uragan koji čekam li čekam da konačno napravi neki lom, a on se iznenada kako je došao tako i nestane i onda nema ni povjetarca... I to u meni stvori negativne osjećaje (nekako zvuči poznato i već viđenooo) gdje poželim ga stjerat u onu stvar ali naravnoo da to ne napravim jer bi time sama sebe izdala. I onda samo prešutim, i ne tražim pojašnjenja ne tražim ništa. Koliko god me to izjeda i maltretira toliko još uspješno stavljam pod tepih. Mislim si ako možeš ti se tako ponašat mogu i ja, nema problema...

Zato me poruka u 1 ujutro od njega iznimno iznandila. U poruci je stajalo: pusa ...... (kako me on voli zvat). Inače , vrlo frendovska poruka u baš vrlo frendovsko vrijeme. Ušokirala sam se. Sam tak odjedanput bez ikakavog povoda, takva poruka. Odg sam podosta rezervirano hvala i otkud to odjedanput? On mi vrati kroz minutu, dvije odg za dobro jutro. Mislim... Ja njemu vratim lijepo od tebe i želim isto a jutro je tek za 6 sati. Eto, Frende frendovska poruka. Ugl onda se protegao dalje njegov razgovor o kavi i moja završna riječ sa vrlo dobrom završnom misli:jednostavnost je najbolja. Itekako je bilo dvosmisleno nek si malo razmisli o tome. Možda malo previše tražim od općenito muškog mozga pa tako i njega, ali kad smo pričali iskreno činilo mi se da ima itekakve nade da je iznimno inteligentna osoba, kuži puno toga bez da mu se išta crta. Fascinatno...

Voljela bih da mi kaže, što želi od mene čemu ovakve pizdarije ako me ne želi blizu sebe?! To nije frendovsko ponašanje jer ja se ne palim niti na jednog frenda kad ga zagrlim (a teško mi se sjetiti kad sam nekog a pogotovo muškog frenda zagrlila). Raspravila naravno u iznimnoj diskreciji sa muškim rodom i rasprava je potrajala otprilike između 2-5 minute sa uvijek istim zaključkom! Da se tako ne ponaša frend već osoba koja je zaljubljena i vrlo se teško kontrolira. A znao je za Njega i zna da smo finish, stoga to mu nije nikakvo opravdanje. Tim više jer da je njemu bed za išta pa ne bi on pred drugim ljudima visio na meni! Tako da mi ni tu ne preostaje ništa drugo, već da vidim hoće li i on skupiti hrabrosti ili ne?

Ok, where is the fu... problem?!
Sad se već pitam jel sam možda ja problem? Rješenje očigledno nisam, pa nas to dovodi do jednostavnog zaključka da sam ja problem...




- 17:30 - Komentari (3) - Isprintaj - #

12.01.2009., ponedjeljak

Dužan si..ljubavi za dva života...što je puklo ti odnesi dovraga...

Dužan si...ljubavi za 2 života...što je puklo ti odnesi dovraga...

Javio se iz vojske. I da, bila sam sretna. Sretna da je dobro, da me i dalje ne pušta da je i dalje tu. Postajem svakim danom sve svjesnija, koliko je njemu doista stalo do mene počeo je i to dokazivati svojim postupcima. Pustila sam ga i opet je tu. I dalje je tu. I kad god se uspijem odmaknuti shvatim koliko mu je stalo. I shvatim da je u biti uvijek bio tu, čak i onda kad sam učinila sve da ga otjeram, čak i onda je bio tu. Neprimjetno stajao u daljini. Trebali su mi mjeseci i sati sati razgovora sa frendicama koje su ili još uvijek imaju sa mnom razgovor o tome, kako imam dvostruke standarde. Kako sam pregruba prema njemu. Da ni one same čak na njegovom mjestu se više ne bi ni javile. To me iskreno i šokiralo. Natjeralo me da shvatim neke stvari, da ga ne mogu kažnjavat dovijeka. Ne tako, ne sad i ne toliko. Imala sam 2 opcije: ili ću se maknut od njega, reći zbogom ili ću ipak biti malo manje grublja i ne ignorirati u tolikoj mjeri. Toliko sam se uplašila priznam, kad sam shvatila da bi ovo mogao biti i naš finalni zbogom, ako ja to odlučim sad. Dosta mi je bilo natezanja, zadnji put ga je moj ignore koštao 2 mjeseca živaca, hrpu isprika, svjesnog povrijeđivanja i potezanja namjerno bolnih stvari za njega. Samo zato što sam vidjela neke stvari i dalje sam uvjerena da niti jedna osoba ne bi ostala (spuštene glave u pod, dok ga netko vrijeđa i to toliko nisko da je upitno ima li ta osoba imalo srca i morala imalo?) da tu osobu ne voliš iznimno jako. Ja znam da ja ne bi, a znam koliko mi On znači. On je ostao. Nije se ni pomaknuo. Shvatio je napokon jednu stvar, da vjerujem djelima. Njegova djela sada, nakon svega govore koliko sam mu bitna. Koliko me još nije spreman pustiti. Svaki put već sad gotovo unatrag godinu dana , imamo komunikaciju samo zahvaljući njemu. Ja mu niti jedanput nisam poslala prvu poruku. I da, koliko glupo bilo ili izgledalo ja se s time ponosim. Ostala sam vjerna sebi i svojim principima.
Zaključak javljanja: čak smo imali vrlo ugodan razgovor sposobni smo za to. Nije bilo zamjeranja i predbacivanja...Bilo je tu i nasmijavanja i sa jedne i sa druge strane. Mi smo čak i sposobni za to,

Nadam se da će imati vremena razmišljati o svemu u vojsci i da će odrasti i uozbiljiti se po mnogim bitnim pitanjima. To nadanje me nekako drži, iako kažu nada je kurva.

Ovaj čitav post pišem sa zakašnjenjem od par dana, kad mi se ohladila glava i to poprilično. Nakon tog našeg razgovora ja sam poludila na samu sebe, jer sam bila vidljivo drugačija i nimalo gruba. I ta činjenica valjda me toliko razljutila da sam htjela iskočit iz sebe. Druga nepobitna činjenica je to što sam shvatila da ga ovako neću zaboraviti, ako mu ostavim prostora da mi se javi, jer me opet podsjeti na to tko je on, šta mi još uvijek znači i koliko mi prokleto fali...i tu se prelomilo u meni i više nisam mogla, morala sam ga zblokirati i zbrisati. Činjenica da me opet podsjetio. Nekako mi je iako smo komunicirali i to dosta često do odlaska u vojsku, nekako sam sa svojim ignorom uspjela uvjetiti samu sebe da i vrijeme polako radi svoje... I nisam očekivala da će se tako brzo javiti iz vojske, i tu me uhvatio "nespremnu". Blokada i brisanje je bilo jedino što je donekle ublažilo taj bijes. Bezuspješno sam pokušavala objasnit frendici zašto sam to napravila, sva sreća da joj nisam bila blizu jer je ona bila sad jako bijesna na mene. Još bolja stvar od toga, ona je bila i još uvijek je na njegovoj strani. I ozbiljno si razmišljam kao ipak izgleda da u većini slučajeva je ona u pravu. I kako kaže da će se nešto zbiti, ne znam jel pogodi ili samo vjerovatno zdravo razumski pretpostavi ali u pravu je... Uglavnom dobro sam razmislila o svemu jer sam opet se našla kao prije točno godinu dana u istoj situaciji i nisam htjela opet ispočetka. Mislim da sam usvojila lekcije i da ih ne trebam ponavljat...pametnome i jednom dosta kako kažu...

- 20:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.01.2009., petak

2009? O da...mora biti bolja...i bude, znam to...

Eto ušla sam u ovu godinu sa puno više optimizma , nasmijana sa puno više sigurnosti... Iako je bio daleko od mene svih ovih dana je bio u biti uz mene sa mislima... Iako bi me začudo prije stvari koje bi me i podsjetile na njega prouzročile neku tugu i bijes sada samo imam neki osjećaj spokojnosti i sreće i kao da se nikad ništa ružno nije dogodilo između nas... Ne znam. Iskreno? Nisam navikla na takav osjećaj ali moram priznati da mi se i polako počinje sviđati. Dojadilo mi pomalo izigravat kučku ponekad bi i ja htjela bit samo kao plišana igračka da me netko zagrli i ne pušta. Da me gleda sretnim zacakljenim očima dok me stišće uz sebe ne bi li slučajno pobjegla.
Zadnjih mjeseci sam se okretala prema sebi, prema svojoj budućnosti bez njega. Istina, osvrtala sam se iza sebe gledajući njega kao u onim filmovima dok stoji, i okrene se na svoju stranu pa stane pa se onda ja okrenem i tako ta scena u filmovima koja traje , kod mene traje i podosta duže... Nikako da se potrefimo. Nekako osjećam da nije ovome svemu kraj. To čak nije ni nada, već ona sigurnost. Koja je već bila u pravu. Samo se ponešto sad i u ovih par mjeseci izmjenilo.
Postoji osoba koja me ima potrebu zagrliti i privinuti k sebi kao da sam najslađa plišana igračka na svijetu. I gleda me točno onako opisano... Samo mi nismo skupa. Mi smo samo prijatelji. Hah ironije... Dobijem šta želim, ali naravno polovično. To je prokletstvo želja, pazi šta želiš da ti se to ne bi i ostvarilo i to uvijek bez onog bitnog dijela koji misliš da se podrazumijeva. Već se mi znamo podosta i kliknuli smo mi čak iz prve ali tu je uvijek bila neka neriješena situacija. A sad smo u još trostruko glupljoj situaciji. Klikćemo s obje strane a njega ( iako ni meni nije svejedno) strah šta bi od toga svega moglo ispast... Ja nisam osoba sklona baš aferama ( ne nakon ove zajebancije sa Njim ) a on, on je savršeni prijatelj. Dečko s kojim toliko imam zajedničkih stvari, da je postalo čudno. Samo u jednoj stvari smo mi drugačiji i to bitno. Iako je mene strah mene žudnja i strast vuče a on, on se još uvijek kontrolira... Tako da dođe i skoči na mene da dođe i zagrli me i ne pusti me ili da dođe do mene poljubi me u obraz, sa osmjehom dječarca sa kojim me vjerovatno na kraju i oborio. Tako se on kontrolira. Hahaha ili tako da mi otvoreno u razgovoru sam od sebe prizna da mu nedostajem i da mu fali moj glas i da me nazvao samo da me čuje... Naravno mene je inače teško ušokirati, ali on je uspio... Nisam navikla , na takve izjave , pogotovo ne od "frenda". Nemam takav odnos, općenito. Možda je ovo nekome normalno, voljela bih da mi se takav netko sa takvim razmišljanjem javi. I da mi pomogne shvatiti. Jer ovo mi samo izgleda kad opisujem i sjetim se nekih stvari kao bespomoćno zatelebani dečko koji se zablokira odnosno kad treba napraviti više od zagrljaja i poljupca u obraz... Budimo realni, kakvi smo mi to frendovi gdje ja osjetim kad me zagrli odostraga i pomiriši vrat kako je njemu sve na umu ali među time ne i prijateljstvo. U know what i mean, da ne budem vulgarna.
I onda me zanima, što dobiva od tog?! Ja i dalje ne grizem, jer sam naprosto takav tip osobe, on se bruka pred ljudima koji ga poznaju koji uostalom i sami su komentirali da se ponaša ko zatelebani dečko iz osnovne Dobro da me još onda i ne namlati kao oni iz osnovnjaka...LOL I tako te igrice sad čekaju nastavak ali nekako slutim da im je polako kraj, jer sve je već isprobao osim onih igrica za odrasle...
Od kinky porukica ( koje se ne šalju frendicu-i ) do njegovog zivkanja i hihoćenja i to podugačkog razgovora, do tematike koja je uvijek zabavna a tiče se sadašnjih situacija i osoba i one ZABRANJENE teme zvana BIVŠE LJUBAVI ( iako je možda veći problem jer ne znam jel bi ja tako okarakterizirala olako svoju i strpala u folder zvan HISTORY ). Čak i grljenje i puse u obraz, mirisanje vrata... Ma sve sve... Baš me zanima ima li još nešto ako ima sigurna sam da će se dosjetiti...lol Nemam osjećaj da je stariji od mene, jer se ponaša kao veliko dijete, i sa time me vjerovatno i osvojio. Tom svojom iskrenošću. Kad je rekao samo tako da mu nedostajem ostala sam ušokirana jer nisam to nikako očekivala ne tako, bez okolišanja bez traženja sličnih riječi. I onda kad je to polako palo u zaborav koji dan kasnije evo njega... Drži me kao njegovu najdražu plišanu igračku.
I onda kad ode, u meni ostaju upitnici zbunjeni pogledi i uvijek ono pitanje: šta želi od mene? I izluđuje me sa takvim ponašanjem jer nisam navikla na takve stvari pogotovo ne sad sa svojih 26 a on je još stariji od mene...koja ironija...Znam kakav je kad nije blizu mene, znam da inače nije takav i to je još jedna od onih stvari zbog koje imamo takav odnos nema glume, nema zidova ali ipak u svemu tome kad treba preći na viši odnos a možebitno i izgubiti ovaj postojeći onda se stvori zid. Znam ga. I zato nema smisla boriti se dok on to ne odluči. Da li njemu vrijedi razmišljati samo što bi moglo biti ( a koliko vidim ima strašnog potencijala ) ili odlučiti ne igrati se sa onim što imaš i zadržati odnos kakav imamao, a stvarno je jedan od meni rijetkih kakvi se mogu stvoriti...Dakle čak je i lijepo završila 2008., sa puno zagrljaja i emotivnih riječi meni rečenih...Mijenjaju se stvari na bolje napokon...

- 17:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.10.2008., četvrtak

Reminder? na što?

Javio se dan nakon što sam se vratila, ne znajući što želi... Nije me baš previše ni zanimalo zašto... Više sam htjela reći stvari koji sam naumila reći prije u 4 oka, a nije imao vremena za te iste... Možda je ovako i bolje, nije mi mogao odgovarati a ja sam svoje rekla poprilično hladno i jasno... I kad sam završila razgovor samo sam ga prekinula... Ljuta jer uopće ima obraza se javit SAD a ne kad sam bila dolje, ali barem nije mogao uopće vidjet itijedan moj osjećaj nego samo hladnoću. Štoviše, za nekog sa njegovim egom poput njegovog čudim se da nije na prvo moje odbrusivanje otišao jer naravno ima pametnijeg posla. Bilo mi je nekako laknulo, jer me tada barem na kratko uhvatilo ono, ma šta ako se više ne javi? i kad mi je u kutu usana se razvukao pokvareni smješak i pomisao ma , neka ni ne mora više... Obradovalo me je... Iskreno... Napokon nakon dugo vremena je počeo izlaziti iz mojih pora, napokon nakon toliko vremena, tuge , patnje napokon je počelo vrijeme raditi i za mene...Napokon...

Dok sam se ja napokon polako, puževim korakom vraćala se u normalu, u svoj jadni mali bijedni neispunjeni život i bila sretna što je sve sad iza mene, nije mogao to ostavit na tome...naravno da ne... Bilo bi too damn easy for him... Ponekad mislim da ako itko ima veću potrebu za mazohizmom od mene, onda je to on... Jer nakon onakvih poruka koje sam ja slala njemu, gdje sam mu jasno pokazala da prema meni može dalje samo na Vi sa jako puno poštovanja a i možda bi bilo bolje da mi se uopće ne obraća, ja mu se ne bi javila... Ne bi tražila daljnja poniženja...

I dok sam jedan još uvijek ljetni petak ćakulala o vječnim temama, o onim u biti koja nikad na kraju ne završe sa ničim pametnim i samo je tu radi puste priče u prazno... Prelijevanje iz šupljeg u prazno... Zazvonio mi je mobitel, i na ekranu mi se pojavilo njegovo ime... I protrnula sam... Sve sam očekivala, ali ovakvo što, ne! ? On? Ma zeznuo se za broj. Što on meni ima nakon svega slati poruku? Zbrisat ću je... Da, to bi bilo najbolje... Vrtim po opcijama bez čitanja poruke... Delete... Ma , ne mogu... Znatiželja će me ubit... Što želi od mene? Ma moram vidjet... Otvorila sam poruku, bila je baš onako friendly. I nekako mi je bilo drago, zbunjujuće ali drago. Pitao me je gdje sam, šta radim bla bla bla... I dok sam odgovarala, da vidim jel se on zaje... ili što stiže mi druga poruka, neka interna zajebancija i govori kako je vani sa frendom u klubu... Pa gdje si se mene tu sjetio... Ziher se napio... Hm, ali sva slova su mu na mjestu nemoguće da tako piše i još jako dobra gramatika... Hmmmm dobro nije pijan... I odgovorila sam na tu poruku, u stilu te naše interne zajebancije i nisam očekivala dalje, pogotovo ne poruku koja je uslijedila nakon... Poruka ukratko: nedostaješ mi, uvijek mislim na tebe, nikad te nisam zaboravio i uvijek ću misliti na tebe... Neeeeeeeee, čekaj malo... nakon svega, on to meni napiše... Znači ipak sam bila u pravu isto je lud za mnom ko što sam ja za njim? Ma ne... Ali jasna je poruka... Čak nema niti jedne greške, niti jedno slovo, nemoguće da je pijan...Frendica vrišti? Zašto se ja toliko ne veselim? Mislim, drago mi je... Ma jel moguće? Možda se zajebao treba odgovorit na ovo... A što to? Ne smijem mu pokazat koliko znači... Odgovorila sam mu nešto šturo, da to nije pokazao uopće... diplomatski sam odgovorila da se ponekad sjetim nekih lijepih stvari ali baš tako ponekad... Dapače dok sam smišljala odgovor, pokušavajući izvući i više od ovog iz njega, pozvonio mi je na mobitel... Predugo sam valjda smišljala odgovor... Odgovorio mi je na to: da se uvijek sjeća našeg vremena, da ću mu uvijek bit netko poseban, da nikad ne zboravim da mu se SVIĐAM da baš ta riječ, i nešto što je možda odalo njegovo javljanje - da uvijek mislim na njega...
I dok sam bila sretna i trljala ruke, jer ovo koliko god smiješno zazvučalo ovo je bilo nešto toliko veliko i nemoguće za njega, da mi nikad na pamet nij epalo da će se to dogoditi. I da, dobila sam svoju ego pucačinu...

Naravno, zašto bi sve završilo divno i krasno po mene, pa čemu? Valjda nisam to zaslužila.

Brzo je tim riječima oduzeo sve, oduzeo im značenje, poništio sve što smo imali, zbrisao kao da to nije nikad ni postojalo. Pa naravno, to je bilo jedino za očekivati. Meni je bilo puno nejasnije, kako to sama nisam vidjela. To je bila jedina logična stvar, nakon onog nelogičnog ispada sa porukama. Ljuta na sebe, kako nisam prozrela njegov korak prije, kako sam mogla biti tako glupa.. Zar opet? Nisam dovoljno inteligentna izgleda, jer ako nešto uvijek sam znala predvidjeti njegov korak... I više ne znam jel to moj 6th sense ili samo ogledalo mojeg ponašanja koje je identično njegovom, vjerujem da je u pitanju više ova sličnost u ponašanju.

Iznevjerio me.

Dirnuo je u jedinu možda moju slabu točku. Gdje nisam sigurna da ima opraštanja. Mislim da ne. Mislim da nema. Možda mu u biti ne mogu oprostiti što, iz kojeg god razloga to napravio, to što mi je namjerno nanio bol i ovaj put nije imao razloga...

Nadam se da je uživao svake sekunde u svojem naumu i da mu je bilo puno lijepše i nezaboravnije nego sa mnom jer ja ću mu ostati isto ono što i on meni. Painfull reminder. Bolni podsjetnik da ga svaki put podsjetim na ono nedostižno... I neka se sjeti svake je.... sekunde, neka se sjeti zbog koga je plakao, radi koga se budio usred noći u panici da nisam otišla, zbog koga je imao neprospavane noći, zbog koga?!

Neka se sjeti zbog koga i neka se sjeti zbog čega je to sve u sekundi izgubio... Nadam se samo da mu je vrijedilo... Da je vrijedilo da ga osoba koja ga je obožavala osoba koja ga je iskreno voljela da ga ta ista osoba, sada mrzi...i da toj osobi služi kao reminder...






- 16:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.08.2008., ponedjeljak

This town is colder now, i think it is sick of us...

Eto, vratila sam se...

I zabavila sam se. Bilo mi je super. Iako mi je puno toga bilo čudno, naprimjer hodati gradom a njega ni blizu... Vidjeti ga, a ne zaletit mu se u zagrljaj... Sjedit na našim mjestima, a ne biti s njim... Ma , ionako sam to očekivala, ali ponekad mi je u nekim trenucima stvarno falio... This town is colder now, i think it is sick of us.

Vidjela sam ga, tek drugi dan i to doista slučajno na poslu. Nije bilo namjerno, tražila sam frenda, a njega kojeg inače nema u to vrijeme (zato sam i ušla) bio je tamo. Radio je. Vrlo nezgodan susret. Sva sreća bila sam daleko od njega, pa čak nisam bila ni sigurna, jel to on ili ne. Ali zanimljivo, on je. I odmah je mahnuo. Ja sam više bila ta koja je stajala i tek nakon njegovog dugog mahanja, sam ga skužila... Kao da nekako nisam htjela vjerovat da je to On. Nisam ga htjela smetat pa sam zbrisala. Naravno, frenda nisam našla. A trebao nam je, naravno pametna kakva jesam nisam imala broj. I onda je frendica ušla sa mnom unutra natrag, da ga pita Njega za broj od frenda. I krenuli mi natrag. Sad sam već bila puno nemirnija. Polako sam usporila korak, pustila frendicu naprijed. Razmišljajući da je možda bolje da i ostanem tu , dok još imam vremena. Da ga ne vidim opet. U tom razmišljanju me prekinuo, netko tko me skoro iza ugla pomeo... On je izišao i našao od mene na par cm udaljenih glava. Izgleda da je išao nas potražit, jer se nakon našeg kratkog razgovora zaputio natrag na teren. Razgovor je išao ovako otprilike, kad smo se našli oči u oči.On meni . hi, how are u i krenuo prema meni. Prvo sa rukom, onda cijelim tijelom kao u zagrljaj i poljubac u obraz. I ja onako više ušokirana, pružam ruku, i naravno vratim mu poljubac u obraz i nekako me ovlaš zagrlio. Zatim me pitao: u forgot me? misleći na to kako ga nisam prepoznala. I onda je frendica hvala Bogu izvukla situaciju, jer je ona onako sva presretna što ga vidi, htjela zagrliti a on joj pokazuje kao da je znojan ionako, samo frendovski pozdrav... Mislila sam si, a jel? Na to nisi mislio kad si mene lagano prigrlio... Mislim, nije mene smetalo... Nikad nije... Nazvao frenda, i rekao da će skoro doć da ga pričekamo. I došao frend, mi otišli s njim... On je naravno ostao na poslu. Popodne išli smo u razgledavanje. I tako došla večer, ja sam silom htjela ić van.Tim više jer sam čula da me On pozdravlja sad ako ja nisam pogrešno shvatila, mene posebno. I ona bijes iz mene je počela buktat, jer sam shvatila to kao provokaciju. Kao zna di sam , zna kako do mene ali ne želi ni blizu. I više nije bilo te osobe da me spriječi da odem van. I da se ludoooo zabavim. Od svih silnih planova, i On se trebao priključiti. I onda se u meni probudio rascjep htjela sam ga vidjet, bila sam sretna a s druge strane bila sam bijesna jer nije došao ranije.. No, nije došao. I već sam nekako izgubila nadu za njegov dolazak. I tijekom sutrašnjeg dana uopće nisam razmišljala o tome svemu, pomirila se sa onim očiglednim. Ne želi doći. Naprosto nema potrebu mene vidjet. I pomirila sam se sa tim. Da bi došlo predvečerje tog dana, i netko zazvonio na vratima. I frendica, mi kaže da on dolazi. I ja njoj mrtva hladna, briješ. Kad za pol minute on viri iza vrata. Ja nisam znala , kud sa sobom.Nisam imala trunke mira, bila sam iznimno nemirnaa nastojala se doimat hladno.... Podemonila sam. Užas... I kako nisam htjela da to bude očito, lagano sam se pokupila u kuhinju. Super mjesto za izvuć se. I onda lagano iz kuhinje sam se iskrala u sobu. I tamo sam ne znajući što bi sa sobom, razmišljala kako čitavo vrijeme ovo čekam, i onda sad bježim od toga. I razmišljam , kako si ne mogu pomoći. Nekako se nisam htjela vratit u onu sobu. Radije sam spremala svoje stvari. Koje su već bile složene. I po milijunti put, presložene i na novo posložene. I tako unedogled. Imala sam osjećaj da sam bila podosta dugo, out of the room. I svjesna svega, da mi je ovo iznimno glupo ponašanje i misli koje su mi kolale 150 tisuće km na sat, neka dernjava me je prekinula i vratila u stvarnost. Frendica me zvala. Ili bolje rečeno derala se. Da sam se instiktivno pojavila u sobi. I onako zbunjena, htjela vidjet što se događa što se dere, prekinuo me njegov pogled. A potom i njezina prozivka. Mislim, nitko osim nas 3 nije znao o čemu mi pričamo. Ali se osjetilo neko pozivanje na red. I naravno, primirila sam se na par min. I onda opet odmaglila iz sobe. Samo po čašu vode u kuhinju. Ovaj put se i on pridružio. Ali nije mi rekao ni jednu jedinu riječ. Samo je pomagao pretakati. Osjećala sam se tako jadno. Nema mi ništa za reći. Nakon svega, ništa!
Samo mi je ta riječ odzvanjala u ušima...NIŠTA!!! Osjećala se napetost, i čak je netko i uletio u onaj polumrak od kuhinje, ali isto tako je brzinom munje i izletio van. I onda je počela neka zajebancija oko zalijevanja sa vodom...da bi sve završilo sa meni dragim pillow fightom. Naravno ja sam uspjela zamahnuti samo par puta na njega, frendica duplo više ali zato sam ja dobila 4 puta više... I atmosfera se opustila... Krenula napokon neka zajebancija i bilo je doista ugodno... Frendica mi je rekla dok me nije bilo, da je bio nemiran. I da mu je bilo bed, neugodnjak. Da je samo šutio. I frendica ga pita direkt, kako to da je ovdje... Kao pa kaj radi ovdje tako nekako, a on ispali da je došao zbog mene, odmah... i onda skuži šta je rekao...pa počinje nadodavat zbog druge frendice kao i treću da upozna kao zbog svih...A frendica kad je ispalio moje ima, je onak ozarila facu. Kao onaj pogled: Gotta ya! Ja nisam baš previše ni kužila čula sam da spominje moje ima, me od frendice ali nisam baš nešto slušala... Više sam se koncentrirala na ono, nemoj ga gledat, pa hvatam kad nitko ne gleda, ja njega škicnem. Pa se susretnemo pogledima. I uspjela sam uhvatiti njegov osmijeh sa pogledom i to poprilično je dugo držao. Čak i sad mogu nacrtati kako je izgledao...Onda je morao ići i mi smo, i kaže frendica da je bio iznimno tužan...Da se it totalno nasmiijnaog lika u stanu i zajebanta pretvorio u tužnu osobu. Čak me je pitala, kaj je bilo? Mislila je da sam mu ja nešto rekla, a ja doslovno ni a nisam rekla. Mislim da ga je podsjetilo neke stvari, događaji... Valjda to. Jer doista je imao izraz lica, koji je bio nevjerovatno tužan. I pozdravili smo se. Rekao je da ćemo se vidjet, nekako je bio siguran u to zato sam nisam bila tako tužna. I poslala sam mu poruku na nagovor frendica da se vidimo nakon 2 dana. I tu je bio zajeb. Rekao je da mu je žao, ali da nema vremena. To sam shvatila kao veliki odje... I shvatila sam da je došlo vrijeme za stavljanje točke na i. I dok sam sjedala na avion za natrag, shvatila sam da je odlučio, i odlučila sam se pomiriti i završiti priču. Točno tamo gdje je u biti i ona krenula... Na aerodromu. I pomirena sa svime, ne toliko tužna koliko sam mislila da ću biti, ulazila sam u avion...

Bacili smo na brzinu i brzi tour Istanbulom. I ubrzo smo bili doma.


- 12:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.08.2008., četvrtak

Zrno sreće i grumen tuge

I m back...

Evo ovako prije otprilike nekih 2-3 tjedna se javio. Sam od sebe... Ušokirao me, doslovce. Sjedila sam pred ekranom i trljala oči...pomislila da sam počela halucinirati...

Naš razgovor se sveo na razgovor dvoje nekadašnjih ljubavnika, koji pokušavaju opet uspostaviti samo "normalni" odnos... Nema normalnih odnosa gdje je nekad stanovala ljubav i strast. Vjerujte mi na riječ. Bio je zabrinut jesam li dobro, jer sam imala nekih problema sa zdravljem i znao je to, pa čak se i činio malo zabrinut, ja sam već bila zaboravila na to, nekako bilo pa prošlo... I kako je bilo , vrijeme godišnjih odmora, pitala sam ga jel planira na more, rekao da da, da baš taj dan je službeno završio, i onda sam ga pitala ide li sa curom. Znatiželja mi nije dala mira, naravno. I odgovor je bio potvrdan, iako usudila bi se reći, kao da nije baš nešto oduševljen bio sa tom činjenicom, nejasno zašto jer je odgovorio sa yeah... Po meni da idem do osobe do koje mi je stalo, ja bi bila sretna... I naravno, pregrizla jezik, i smirila živce i odogovorila sa lijepo i nabacila smajlić... Ostao je zatečen tim odgovorom valjda jer je odgovorio sa hvala... I dok sam ja razmišljala zašto uopće ovo radim, zašto uopće razgovaram s njim, zašto se ojn meni javlja, iz kojeg razloga...upitao me za mene dosta čudno pitanje, koje Njega ne bi smjelo zanimati: Imam li nekog? Vjerovala sam da je to bilo samo chit chat talk. Svejedno sam lijepo se izvukla, i rekla uvijek. Imala sam neki feeling da mu se oko srca otopilo, i da nije progutao takvu knedlu kao ja, jer je očekivao da mu napišem da , naravno da imam nekog... I nazvao me u šali lažljivicom. :) I bio je u pravu, no ne mora on to i znat. Čak je i malo dao notu zabave, i izvukao osmijeh na lice. Proklet bio! Pa kako može, nakon svega mi opet izvući osmijeh na lice. Napisala sam da me frajeri ne zanimaju, da sam sad poslovna žena, koja ganja samo pare i zabavu. I nisam bila daleko od istine... Zadovoljila sam mu znatiželju, no što on ima mene pitati imam li ja nekog ili ne? Što to nakon svega njega briga? Razgovor je uskoro završio a nije me ni čisto iz neke pristojnosti pitao gdje idem na godišnji jer je znao da dolazim dolje. Kasnije je meni sinulo, tj ne baš meni da je razgovor 2 dana prije sa njegovim prijateljima, koji su me otvoreno i direktno pitali kad ću doć, ja odgovorila za 2 tjedna. Iz zajebancije no, doista spletom čudnih okolnosti naišla sam dolje otprilike tada. Zadržala sam se na par sati, i nisam imala osjećaj da ću ga vidjet. I nisam. Možda i bolje. I ne, nisam mu se javila. Bio je čudan osjećaj kad sam bila dolje... Bila sam sretna i bijesna, ne bi to nazvala tugom već baš bijesom. Jer me nešto privlačilo, i još uvijek me privlači... I vuče me... No, vidjela sam njegove frendove, baš me zanima da li su mu rekli, štoviše čula sam da 1 od njih moje ime spominje na telefonu, vjerovatno njega obavještavajući... A možda se samo tome nadam. Mislili su da ostajem, a kad sam im rekla da sam ih došla vidjet , popit kavu s njima, i da idem dalje, bilo je pitanje, kada, gdje, kako? 100 upitnika, iznad glave... I ponosna na sebe što ga nisam nazvala, a s druge strane bijesna jer nije bio tamo... Kakvi osjećaji! Nekako sam i brže bolje i zbrisala od tamo , ne bi li stvarno i naletjela na njega... I razmišljam si kad sam sjela u taxi, i odlazim kako sam čitavo ovo vrijeme toliko željela da ga vidim, samo to a sad kad sam to mogla riješit sa 1 jebenim pozivom, ili porukom kad sam bila mu tako blizu...nisam to napravila. Ponos u meni je prevagnuo... I razvukla sam osmijeh jer sam znala da sam napokon i nakon svega na pravom putu, i da se nikad neću poniziti, ni išta tražit, ni od njega kojeg sam stvarno voljela. Čak mi ni frendice nisu mogle vjerovati da mu se nisam javila, i čak sam od istih dobila jezikovu juhu zašto to nisam napravila, da kako bi meni bilo da on to meni isto napravi.- Vjerovatno, mu ne bi oprostila do kraja svog života, ali s druge strane neka zna, neka zna da mogu se ja inatit više od njega... I on je popustio... jarac, koji nikad nikom nije popustio, meni je... E pa, neka zna da sam u stanju bit mu jako blizu a ne približit mu se, ne javit, ništa... Znao je da dolazim, i prije nego što sam došla, znao je da sam dolje, i zna da sam otišla... A nisam mu se javila. A meni je priznajem, bilo njegovo javljanje - ego pucačina. Jer ja sam ga očigledno pustila i zaželjela mu sreću sa curom, a on se meni nakon svega javio. Hahhahahahahah da zna kako me je vinuo u visine, kako mi je dao snage za sve ostalo, ne bi se valjda nikad ni javio. Hihihi neka, neka... Ja sam se trgala dosta u sebi i pomirila se sa svime a on je izgleda samo sa jednom vijesti da ja dolazim, probudio neke stvari koje je spremio pod tepih. Neka, neka... Sve se vraća sve se plaća.

I sad opet 08.08.08. ( kakav datum!!!) idem dolje sa 2 frendice. I imam feeling da će biti fantastično. Da će biti zabavno nadasve. Objavila sam dolazak, njegovim frendovima, nek se zna tko dolazi tamo i napravit će nered. Hehehe a da ne kažem da sam free as a bird, dok Netko ima curu. A ima dolje zainteresiranih dolje i to baš za mene ( onaj njegov "frend", s kojim mi ne pada na pamet biti ali nema veze...) tako da biti će nadasve zabavno... Jedva čekam...

Sad počinje zapravo moj odmor... I u biti ne mogu vjerovati u kakvoj ekipi idem dolje. Mislim da niti jedno muško sa nas 3 u kompi nema šanse. jadan onaj koji naleti, jer će bit zabavno. Sve smo podredile samoj zabavi. Kako god da bilo.

Od njega ništa pametnog i dobrog ne očekujem, iako me ugodno iznenadio što se javio tada, tako da možda i budemo imali samo neki normalni odnos, barem prividno... Ja bi se pojela na njegovom mjestu jer me ne smije ni A reći, jer bi ga odmah poklopila i on bi sam sebe poklopio. A zna da ima ljudi koji se motaju oko mene... I ostalih slobodnih i zgodnih frajera.

Da tugujem dolje? Ne pada mi na pamet preskupo bi to platila, ima vremena, koliko vidim čitav svoj život i puno neprospavanih noći koje ću još sigurno provesti sa njim u mislima.

Nema druge opcije, nego samo zabava i opuštanje sa frendicama... Jer to će trajat samo tjedan dana, a onda se vraćam poslu i ne baš preveselom životu u zagrebu. Tako da namjertavam do maksimuma iskoristiti ove trenutke zabave i sreće, jer znam da neće dugo trajat a tko zna kad će idući put doći.

Još jedna stvar mi osim zabave izvuče osmijeh na lice, a to je da sve se vraća sve se plaća, tako da now it s my payback time, i prilika da vratim barem malo za sve što sam proživljavala ovih proteklih mjeseci pakla. Onda se isplatilo, svaka kuna za to. Jer na kraju samo, zrno sreće i grumen tuge mi ostaje i samo moje stare zablude...


- 03:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.07.2008., utorak

Mali? Tko si ti? Da mi možeš suditi i moju ljubav u bol pretvoriti?


Tko si ti Nina Badrić

Ne trebas mi nista reci jasno je sve
ako ce ti biti lakse za kraj poljubi me
da je moglo trajalo bi al gotovo je
kreni dalje sam bez rijeci i samo pusti me.

Tko si ti da mi mozes suditi moju ljubav u bol pretvoriti za jedan dan.
nisam ja tvoja sudbina, a Bog sve vidi i Bog sve zna oprostit ce sve...al nikada ja.

Ti mi nudis samo lazi zaboravi me, bolje me u drugoj trazi ja nisam za tebe.
Kada shvatis bit ce kasno ti izgubit ces sve
kreni dalje sam bez rijeci i samo pusti me


Odlazak dolje? Ima li smisla? Možda...možda i nema...

Plan, hmmmm... tako bi mogla nazvat moje misli... Odlazak u Izmir.

Dakle, jedna od meni osobno primamljivih opcija je otići opet u Izmir. Da, to bi bilo predobrrrrro... Iz više razloga. Ali! Uvijek to prokleto ali! Bojim se naletit na Njega. A s druge strane bih ga voljela vidjet... I tako unedogled. Opet bi išla sa mojom savijesti, mojom pametnijom polovicom, mojom frendicom. Koja je i bila prošle godine sa mnom, i bilo nam je zakon... Sad bi doduše išle, samo sa totalno drugim prioritetima. Ma dobro i prošle godine smo se polakomile za zabavom i komadima, samo što je možda više moja pozornost bila upućena na Njega. This time?

Sorry baby, but u are not the only one... And certainly not the last one...

Ponižavat se neću. Molit da se vidimo, da pričamo? Ne pada mi na pamet... Biti će sretan ako mu uopće frendica pošalje poruku... Ako me želi vidjeti i naći, znam da hoće... Zna di me može naći...
Forsirat bilo šta, da "slučajno" naletavam, pa nisam klinkica... Ako se sretnemo, ma dobro... Drago će mi biti , vidjet ga da je sretan i da je dobro... I to je to... Nastavio je svoj život. I ja sam... I to ću dobrano pokazat.

Što očekujem? Ili čemu se nadam iako ne priznajem?

Očekujem da je full sretan, i da ću vidjet najzaljubljenijeg čovjeka na svijetu, onako dok priča sa svojom curom... I onako ju zaljubljeno gleda, dok je drži za ruku, i gleda ju toliko u oči kao da se traži među njima...
To je ono što očekujem. Između ostaloga da će se ponijeti full hladno prema meni, kao prema nekome kojeg uopće ne poznaje.Kao prema strancu kojeg nikad nije vidio u životu... S tim očekivanjima idem dolje...
Hrabro, zar ne?

Čemu se nadam? Ili što bi voljela? Eh... Ne želim možda priznati, ali nadam se/voljela bih da će mu klecat koljena kad me vidi, da će se zbunit da zaboravi kako se zove, da će me željeti mrziti ali neće moći, da će bit i ljut ali istodobno enormno sretan jer me opet vidio... Da će mu se vratit svaka sekunda provedena zajedno, i da će mu se vratit sve ono što je skrivao... Eto to bih voljela...

Ne polažem nade u Njega, već odavno...

Već dugo nije na mom popisu onih kojima se može vjerovati, već odavno...

Pokušavam ga izbaciti iz svog života i nastaviti živjeti dalje normalno kao prije, već odavno...

Odavno...

I možda baš sada mi treba taj odlazak dolje, da se zabavim i da na kraju riješim s Njim... Da bi mogla stavit točku na i.

Ohladila sam se... Ne želim se svađati s Njim, nit mi pada na pamet... Želim samo vidjet koliko sam ja jaka. Koliko je jak moj ego? Da li sam doista postala ona stara koja sam bila? Da li mogu ostat hladna blizu Njega? I da li On može ostat hladan blizu mene? Da vidimo tko je to bolje prebrodio u sebi? Mislim da je možda meni više trebalo, ali da sam to ispravnije napravila... Što je on napravio? Pospremio je stvari pod tepihu nadi da će otići samo od sebe... E pa da vidimo, možda i je... A možda je sve ostalo pod tepihom i samo čeka da izađe van uz gomilu ostalih neprobavljenih emocija.
Sad treba završna riječ... Kao na kraju suđenja...
Iako neću se uopće trgati, ako ne želi ne želi... Neću se uopće trudit. Ni nalazit, niti trošit vrijeme da ga pokušavam vidjeti...
Zna di će me naći, ako bude htio... Neka bude barem jednom muško kakvo treba biti, ili nek ne na njegovoj je savijesti.
Prioritet? Idem se dolje prvenstveno zabaviti i odmoriti... Dolje očekujem kupanje, tulumarenje, ispijanje kavica...flertanje sa komadima... uhhh ma znam da će biti super... i da ću napuniti energije za ostatak šugavog ostatka života...
Ako s njim rješim stvar super... Biti će mi drago.. Ako ne? Pa ipak sam dala sve od sebe, my best shoot kakva god da loš bio, dala sam mu priliku... A što bi mu ja?
Ne vrti mi se svijet oko Njega, već odavno... Samo je možda bez njega isprazan... So what? Ima već kandidata koji bi drage volje uskočili na njegovo mjesto, samo je pitanje koliko meni znače ti drugi...
Ali s druge strane, sigurna sam da se neću toliko vezat za njih , sigurno... Pa nije ni to tako loše...
A njega ću uvjeriti u ono što mi najbolje ide... U iluziju. Da je on bio samo još jedan u nizu... I možda je posebniji, i sa puno lijepih trenutaka ali maleni pa nisi jedini i budi uvjeren nisi zadnji... Mali? Tko si ti? Da mi možeš suditi i moju ljubav u bol pretvoriti?


- 15:07 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< svibanj, 2009  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Svibanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (2)
Siječanj 2009 (3)
Listopad 2008 (1)
Kolovoz 2008 (2)
Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (5)
Studeni 2007 (2)
Listopad 2007 (1)
Rujan 2007 (2)
Kolovoz 2007 (3)
Srpanj 2007 (3)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (2)
Travanj 2007 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

moto...pametne izjave... slobodno nadodajte, ako znate
If there's just one piece of advice i can give you, it's this -
when there's something you really want, fight for it,
don't give up no matter how hopeless it seems.
And when you've lost hope,
ask yourself if 10 years from now,
you're gonna wish you gave it just one more shot.
Because the best things in life, they don't come free.




Da moraš uskoro umrijeti
i da možeš nazvati
samo jednu osobu,
koga bi nazvao
i što bi joj rekao?
I što još čekaš?

(S.Levine)

Učini sve, za što misliš ili sanjaš
da si sposoban učiniti.
U hrabrosti se skriva genijalnost,
moć i čarolija.
( Goethe )


Smrt nije tužna.
Tužno je što neki ljudi nikada ni ne žive.

(Sokrates)

U ljubavi "previše" nikada nije dovoljno.
(P.A.C.De Beaumarcais)


Svatko lako pobijedi bol,samo ne onaj čija je.

(Shakespeare)


Srce ima objašnjenja, koja razum ne poznaje.
(B.Pascal)


"Ako poštuješ sva pravila, propuštaš svu zabavu!"
(Katherine Hepburn)


Rijetko kad pomislimo na ono što imamo
a gotovo uvijek na ono što nam nedostaje.
(Scopenhauer)


foreverforeign.blog.hr

U ljubavi ne treba pristajati na prosjek...
moja draga frendica

Gdje su riječi rijetke, one tamo imaju težinu.
(ruska)


Ponekad dajem savjet
iako znam da ga mudrac ne treba
a glupan ne prima.
(E.F.Freitag)
foreverforeign.blog.hr

Niti jedan čovjek nije vrijedan tvojih suza,
a onaj koji je vrijedan neće te rasplakati.

* Jednom kad ostariš žalit ćes zbog dvije stvari,
zbog onoga što si propustio,
i zbog onoga što si pogriješio.
Manje boli pogriješiti nego propustiti! *

selena88.blog.hr

Što te ne ubije, ojača te!

Forgive but never forget.

Samo budale rade istu grešku 2 puta,
pametni ljudi uče iz tuđih grešaka.

Sve što je lijepo, kratko traje.

Dok god trčimo za ljubavi, uvijek će nam okretati leđa,
onog trenutka kad joj mi okrenemo leđa,
zauvijek će nas pratiti...

Hrabrost nije odsustvo straha;
hrabrost je sposobnost da se ide naprijed,
usprkos bolu, usprkos strahu.
( Peck)


Never argue with an idiot: first he will drag u down to his level, then he will beat u with experience.

I put od tisuću milja započinje jednim korakom.
(kineska)


Dvije su stvari za koje se je u životu vrijedno boriti.
Prvo; da dobijemo ono što želimo
i drugo; da znamo uživati u dobivenome.
Samo najmudrijim ljudima polazi za rukom ovo drugo.
(L.P.Smith)

Smrt je suprotnost onoga što mislimo da jest;
ne uzima smisao životu, već mu ga daje.
(S.Peck)


Svatko vjeruje da su njegove patnje teže od drugih...
(Erica Jong)

Ono što znamo je kap,
ono što ne znamo je more.
(Einstein)



Čovjek je gospodar onih riječi koje nije izgovorio,
ali je rob onih koje su mu izmakle.
(arapska)

Uspješan se čovjek prihvaća posla,
tamo gdje gubitnik odustaje.
(E.F.Freitag)


Kad se moj prijatelj smije na njemu je red da mi otkrije
svoju radost; ali ako plače, onda je na meni red
da otkrijem razlog njegove tuge.
(F.Desmabis)


Riječi su biseri,
ali kada ih je mnogo gube vrijednost.
(kurdska)


Glupani su uvijek tako sigurni,
a bistri ljudi puni sumnje.
(E.F.Freitag)

Ako plačeš jer je sunce nestalo iz tvog života,
suze ti priječe da vidiš zvijezde.
(Sean Connery).


Molit ću za ono što želim;
veselit ću se onom što dobijem.
Pokušat ću razumjeti i
prihvatiti razliku.
(K.Keyes)

"Vi vidite stvari i pitate ZAŠTO?
A ja sanjam o stvarima kojih nije bilo
i pitam ZAŠTO NE?"
(George Bernard Shaw)?"


Ne hodaj ispred mene neću ti slijediti,
ne hodaj za mnom, neću te voditi;
hodaj uz mene i budi moj prijatelj.
(A.Camus)

Savjet je ono što tražimo kada već znamo odgovor,
a samo bismo željeli da ga ne znamo.
(Erica Jong).


“Nesreća povećava naš smisao za prijateljstvo i ljubav.”
(Novalis)
uvijekdaleko.blog.hr

Mudar čovjek ne kaže sve što misli, ali misli sve što kaže.
(francuska)


Zapreke su one stvari koje vidite kada skinete pogled sa cilja.
(Henry Ford)

Bog će nam možda oprostiti grijehe, ali naš živčani sustav neće.
(William James)


Kada za svoje neuspjehe optužujete druge,
to je znak nedovoljnog znanja,
kada optužujete sebe,
znači da ste počeli učiti,
kada ne optužujete ni sebe ni druge,
znači da je vaše učenje dovršeno.
(Epiktet)

Moram se utopiti u radu,
kako se ne bih utopio u očaju.

(Lord Tennyson)

Što čovjek u mladosti želi, to u starosti zadobije.
(Goethe)

Zapamtite,kada pomislite da je sve gotovo,izgubljeno,
ostaje budućnost.
(Goddard)


Jedni govore što znaju, drugi znaju što govore.
(rumunjska)

Od svih umijeća na svijetu najteža je ljubav.
(J.V.Scheffel).


Bolje je biti pripravan na priliku a ne imati je,
nego imati priliku i ne biti pripravan.
(W.Joung ml.)

Ako jedna riječ ne pogodi u cilj, tisuću riječi gube smisao.
(kineska)


Život je rijetko ono što bismo
željeli da bude, umjesto toga,
život je točno onakav kakav jest.
(R.Carlson)

"S muškarcima se nema smisla prepirati,
tako i tako nisu u pravu."
(Zsa Zsa Gabor)


Toliko sam naučio iz svojih grešaka
da razmišljam ne bih li ih napravio
još nekoliko.
(Ashley Brillant)


Idealan čovjek ima snagu muškarca i osjećajnost žene.
(Zohar)


"Jučer je samo današnje sjećanje, a sutra današnji san"
(Gibran)

Dobročinstva koja nam čine zapisujemo u pijesku,
a uvrede urezujemo u kamen.
(Moor)


Vjernost mnogih muškaraca temelji se na lijenosti,
a vjernost mnogih žena na navici.
(V.Hugo)


Poslušaj prije nego što progovoriš,
možda uvidiš da treba šutjeti.
(francuska)


foreverforeign.blog.hr

"Ništa ne otkriva ljudsku narav kao ono čemu se smije."
(J.W.Goethe)


"Zdrav razum je samo pregršt predrasuda
koje smo usvojili do osamnaeste."
(Albert Einstein)


"Mi lako možemo oprostiti djetetu
koje se boji mraka.
Prava tragedija života je
kad se čovjek boji svjetla."


"Postoje dvije stvari za koje muškarci
nikada neće priznati da ih ne znaju dobro:
vožnja i seks."
(Stirling Moss)


"Muškarac koji popusti kada nije u pravu,
mudar je.
Muškarac koji popusti kada je u pravu
zreo je za brak."
(Annete Bening)


"Ako se osvrnete na svoj život,
otkrit ćete da se izdvajaju oni trenuci
kad ste pomagali drugima."
(H. Drummond)

“Prijatelja kori kad ste sami, hvali ga javno.”
(Latinska poslovica)


"Kada muškarac otvori ženi vrata
na automobilu, to može značiti
samo dvoje:
ili je nova ona, ili auto..."
(Uschi Glas)

"Većina muškaraca zahtijeva od svojih žena,
vrline kojih se ni sami ne drže."
(Tolstoj)


"Svaki muškarac voli ženu koja direktno
kaže što misli - ako, naravno, misli
isto kao on."
(Hannelore Elsner)

uvijekdaleko.blog.hr